Krug kroz Crnu Goru

DIO PRVI - JEZERO

Izgleda da je u ljudskoj prirodi ta univerzalna navika da određena mjesta vežemo za određena godišnja doba i upravo tako sebi uskratimo mnoge poslastice. Konkretno, ova moja ušuškala se u kontrast toplog i hladnog: između plavičastih, zelenih, sivih nijansi neba, jezera, stijena u koje besramno upada po koji raspukli nar, iako star još uvijek crven, još uvijek željan jesenjeg sunca. Bez pitanja napravi vezu između stvarnosti i njenog odraza, tek da prepoznamo da i dalje hodamo zemljom.

Zimski pejzaž Skadarskog jezera mi oduvijek izaziva strahopoštovanje jer ponosno nosi dva lica: jedno doživljavam kao pitomo, plodno, puno i toplo; dok je ono drugo hladan krš, drača, okrutna zemlja na kojoj je burna istorija krvlju ispisala silne stranice.

KROZ MJESTA I ISTORIJU

Naša vožnja uz jezero počinje u Virpazaru, selo Murići su tu da naprave dobru razradu kao najdalja tačka, a Besac Heritage Retreat inspiracija za povratak i finalno odredište. Mapa kaže da se ovaj put može preći za oko sat vremena, ali uz sve planirane foto pauze pretvorite to u tri ili četiri, i to u jednom pravcu. Vožnja je sama po sebi atrakcija - ko voli uzane krivudave puteve, neplanirana skretanja i nestvarne poglede na svakih stotinjak metara. Vjerujem da je ova vožnja u zimskom periodu jedna velika nagrada jer smo tog dana bili jedini na ovoj misiji, dok je sektor kazne rezervisan za ljeto, kada put vrvi od turista.

Prvo zastajkivanje posvetili smo ostrvu Grmožur. Bez prethodne istorijske istrage pomisli čovjek kako gleda u romantično i ušuškano gnijezdo - no ovo ostrvo kroz istoriju stiče titulu crnogorskog Alkatraza. Istoimenu tvrđavu na ostrvu izgradili su Turci, koju potom zauzimaju Crnogorci i pretvaraju je u zatvor za najteže prestupnike. Priča kaže da su zatvorenici i stražari Grmožura bili neplivači, pa je bijeg bio nemoguća misija. Od 1905. godine i oštećenja u zemljotresu ostrvo ostaje napušteno do danas, pa priroda nastavlja da vodi kolo - danas se za Grmožur odomaćilo i ime Ostrvo zmija koje nije potrebno elaborirati, a raj je i za brojne ptičije vrste.

U Krnjicama, maloj ribarskoj naseobini, poslednji put sam bila prije petnaestak godina. Pretpostavljajući da je selo u zimskom periodu potpuno uspavano, svratili smo iz radoznalosti - da vidimo šta mu je vrijeme donijelo. Šarm je i dalje tu, a srećemo i nasmijanog ribara koji je svoju smjenu za dan završio, ali nam nesebično nudi svoj čun da se provozamo jezerom, svoju terasu, rakiju. Srdačnost i gostoprimstvo ovdje nikada ne iznevjere, a dobijete i onu kliše fotografiju uspavanih čunova i njihove savršene refleksije, i to potpuno besplatno. Magarci na putu ka selu Murići traže food tax i mažnju najslađih njuškica, a pejzaž se mijenja na naše oči - više rastinje prelazi u makiju, a priroda poprima okrutnije lice.

Ponos Donjih Murića je oko pola kilometra duga šljunkovita plaža - iza leđa nam se na traku šljunka nastavlja šuma kestenja i maslina, dok ostrvo Beška gledamo iz fan pita. O samom ostrvu i crkvama na njemu brigu vode monahinje. Crkva Svetog Đorđa i Bogorodičina crkva datiraju iz 14. vijeka, a Beška je bila poznata po aktivnom duhovnom životu i prepisivanju knjiga prije pojave štamparija. Ostrvo je obraslo divljim narom, pa je sok od nara njihov prepoznatljivi proizvod.

U basenu Skadarskog jezera duva čak 15 različitih vjetrova - svaki različitih karakteristika i mističnih imena, a svaki odgovoran za određene vremenske (ne)prilike. Kako mu ime kaže, s proljeća danju duva “danik”, dok je “noćnik” sjeverni jaki vjetar koji duva isključivo noću i u svim pravcima. Sa mora, preko Rumije dolaze moćni “južnjak” i “garbin” izazivajući talase koji onemogućavaju plovidbu. Sa istoka dolazi “murlan” i pravi visoke talase, ali za svoj ples bira lijepo vrijeme i popodnevne sate. Kišu sa jugoistoka donose “rumijaš” i “bojanac”. Najopasniji je iznenadni olujni vjetar “upor” koji duva na mahove i opasnost je za plovidbu.

Nije da je donijeta vjetrom, ali stigla je i glad - a od jezerskih gastro blaga dijeli nas onih sat vremena vožnje koje predlaže mapa, u pravcu Virpazara istim putem nazad. Ali ne budite naivni jer vještica priroda napravi besplatnu igranku, izduži sijenke, ofarba sve u potpuno nove boje. Baš ništa nije isto.

GASTRO BLOK

Finalno odredište je tvrđava Besac na koju se penjemo u idealno gladnom i estetski magičnom trenutku: sve je obgrlio ljubičasti plamen iznad jezera koji raspara tek po koji ptičiji soprano da ugođaj ama baš nikada ne zaboravite. Uspješno smo ispratili još jedan zalazak i to sa osmatračnice Besac Heritage Retreat, kako joj stoji u modernoj ličnoj karti.

Ova ljepotica datira iz 1478. godine, a krajem 17. vijeka od Turaka je preuzimaju Crnogorci - u vatrenim borbama doživljava ozbiljna oštećenja i prestaje da se koristi sve do Drugog svjetskog rata, kada joj Italijani namijene ulogu zatvora. Tvrđavu opet stižu godine zapuštenosti, a 2016. je dočekala da ponovo istakne ordenje i postane mjesto koje promoviše bogatu istoriju, kulturu i gastro ponudu crmničke regije.

Tek sada svjesni da decembarsko sunce više lijepo izgleda nego što ikako grije, a nakon spektakla od zalaska, biramo da se ušuškamo za stolom tik uz kamin i u gastro priču krenemo lekcijom o crmničkim vinima. Prvi izbor je vinarija imena Buk po crmničkom selu Bukoviku, iz kojeg je porodica Rajković u mjehovima na magarcu prenosila litre i litre vina za čuvenu cetinjsku kafanu “Crmnica”. Od tada - godinu po godinu, čokot po čokot - osjetite u svakom gutljaju chardonnay-a. Oni sa tananijim nepcem prepoznaće konkretnije arome jabuke i dinje, a mi em smrznuti, em skromnijih kapaciteta iz prikrajka dodajemo da grli iznutra.

Titulu zvijezde Skadarskog jezera, po mom skromnom mišljenju, nosi krap (… da mi ne zamjere obožavatelji jegulje i ukljeve), a krap sa suvim šljivama i domaćim povrćem postao je nekrunisani kralj mog dana. Jer kad jedeš, ne jedeš ti ribu i povrće - jedeš i one nijanse zalaska i zoru i rosu i dubinu jezera i sve lijepe rečenice gore ispisane. Jedeš cio dugometražni film ukusa i nije ti dosta. U tom duhu, a u ovoj postavci ipak savjetujem neskromnost: jegulja je magija za sebe, ukljeve tradicija koja se ne preskače. Domaćoj ribljoj pašteti i toplom hljebu bilo kakvo predstavljanje ide u kategoriju uvrede.

Mjesta čine ljudi, pa se u scenografiju stare tvrđave i enterijera koji joj ne vrijeđa starost uklopio i sjajan tim - posebno me je obradovala činjenica da je meni zasnovan na namirnicama koje mogu kupiti kod lokalnog stanovništa - tako se vina nabavljaju iz crmničkih vinarija, svježa riba kupuje direktno od ribara preko ribarnice u Virpazaru, sami prave svoja peciva.

ODJAVA

Crmnica nije zalogaj za svakoga; ako ne želite da isprobate najbolja vina malih lokalnih vinarija, svježu ribu ulovljenu u zoru baš tog jutra, ako topli domaći hljeb nije vaš izabrani ugljeni hidrat, a nalazite da je kolač od smokve precijenjen, gadljivi ste na magične ljubičaste zalaske, uznemiruju vas gore pomenute pričije soprano dive, osmijesi lokalnog stanovništva dok se vozite uzanim drumomovima, legende o vilama, priče o ljubavi, trgovcima, bitkama i hrabrosti… Možda ne treba da dođete.

Ipak, razmislite još jednom, što vam ja zla ‘oću.